Mislim da ovaj svijet ovakav kakav jeste nema smisla, mislim to treba sve pogledati sa neke filozofske strane gledista.Sta mi ovdje radimo, mislim na ovoj planeti to i sami mi neznamo, ako se uopste mi upitamo to metaficki metaforino.Sav ovaj zivot kao lisce na vijetru, kao suze na kisi ode u vijetar i niko se nesjeca nicega vise, niti misli, niti stvari, samo izdanci rane rose na laticama lisca.dobro je rekao veliko postovani umjetnik i pjesnik Aleksa Santic: I niko nece cut jad ni vapaj, nit ce ganut bol pjanu gospodu, seljace goljo ti si samo prah na podu, tegli i vuci i u jarmu skapaj. Ja, biva-rekose oni ciji zivoti visise o koncu.Zauralvsi jako oni pogledase gore na nebo ocekujuci neku pomoc, neku milostinju od gospoda nasega, ali njihove molbe ostase ugasene, i niihova nada presta.Da li se mi mozemo jos boriti, da li jos mozemo ostati.Kroz hiljade svijeca ja prolazim, oko mene samo mrtvilo njihovo, ja zabih svijecu u donju posudu, da zavrsim put moj sudnji, da se ponizim pre bogom i svoje misli iznesem.Koja lupetanja misli ovdje ja nalupah, zar postoji veca glupost no neznati sebe samoga i neznati gdje je kraj nasim mukama.Kroz kisu i snijeg, kroz mulje i blato moje noge idu, korakim teskim sve sam tezi, korakom svakim ja sve vise padam, kroz moje mislim slike muke prolaze, kroz moje usi zvuci patnje se oglasuju.Oh kako je tesko biti uz misli svoje, kako je tesko razuman biti.Najteze je pametan biti, i svijest svoju imati, sto bi rekao propovjednik u knjizi svojoj u bibliji: Tastina nad tastinama, sve je tastina, sve je mucno, da covjek nemoze iskazati, oko se nemoze nagledati, niti se uho moze naslusati, sto je bilo to ce biti, sto se cinilo to ce se ciniti, i nema nista novo pod suncem.Ah koje rijeci mocne, te kako nenadmasne, te kako velikoistinite.A sta je istina vise uopste, gdje god se okrenem sama laz i neistina ziva.Nema vise postena covjeka pod ovim suncem ljudskim nikom vise vjerovat nemozes, nikom vise srce svoje dati, vec samo se pare gledaju, sta imas, i sta nemas, samo materijalizam kapitalisticko-novcanog sistema.Ono sto na umu to i na drumu, to ti je tako.Ponekad mislim da je misli najbolje ostaviti sam za sebe, ali sta ako se nemoze.Sta ako same misli idu u beskraj svijesnog, sta ako misli idu u kraj ljudski, i zahtijevaju otkrice tajne, vrline, misli, svijesti, te sta ako nam svijest iz donjeg dijela kicme kroz vrat stvarno i dodje u mozak; dali ce mo stvarno biti prosvijetljeni, dali cemo znati stvarno ko smo, i kako uopste je sve to postalo, te ocemo li jesti izmete svoje kao velikopostovani Buda koji je jeo svoje da bi dokazao um nad tijelom.Ponovo kazem, najgore je biti pametan i svijestan.Znate za ono Bog cuva budale, pijane i djecu, i to ti je stvarno tako, njega ne zanimaju ovdasnje stvari koje su primjeri covjeka, njega zanimaju budale.Koja je to logika.Znaci da bi bio blize bogu trebas da budes kreten, bar tako izgleda i ispada po ovoj obrnuto srazmjernoj logici.Samo jedno je istina samo udaljavanje od boga u svojim mislima vodi bas njemu, jer sve sto ga vise odgurivamo od sebe, sve je vise sanse da shvatimo njegovu misao.Misao koja je nad nama i nad materijalno filozofskim principima univerzalne medotogije stvarnosti.Stvarnosti koju pogledamo i joja je sve teze svakim danom, kroz koju se probijamo kao kroz tesko nevrijeme , kao kroz maglu stvarnosti i maste, kroz lisce i travu zelenu mi trcimo, na proplacima nase misli, mi bijezimo, sve dalje i dalje, kroz misli, kroz snove, kroz beskraj ovoga svijeta, u ponore mi se bacamo, dole da kao novi ozivimo u vrhu nasem ustremljenja.Ein-keter je nase ime, te Alef-tau je nasa tajna, kroz Kabalu mi prolazi, kroz meditaciju crpnu, da nase misli damo u saglasje zivo, sa nasu svijest obnovimo.Saznavsi tajnu da se unaprijedimo kroz cetiri svijeta da prodjemo, da prvi neprogovorimo, da saznamo, naucimo, te da se uzdignemo da budemo nesto, da ubijemo svoje ropstvo, da ubijemo svoje ego, da postanemo ono sto smo, vijecna bica u vijecnosti vremena, koja neznaju za smrt materijalnu.Oh koliko toga je bilo, i kroz koliko jos treba proci dok nesaznamo svrhu nasu stvarnu, dok nesaznamo mijesto nase u ovom svemiru blistavom, kroz koje nas nevidljiva sila, mozda duh sveti, ili mozda mozda bozja sila usmijeravaju.Ko ce sada znati misli moje? Ko ce znati namijere moje.Om je sveta rijec nasa kroz svijest prolazi ona.Ja mislim na nju stalno, ali kao da nesto zaustavlja me u to me.Mozda sam ovaj svijet, mozda ova sama pamet, ah kako su lijepe ove zvijezde koje sada ja vidim.Kako sijaju jako kroz oblake tamne.Kako daju svijetlost neku, da smanje bol, i tamu strasnu.Povraca mi se, umoran sam od zivota ovoga, koji kao ceka u tajnosti da mu ja kao pametan odgovorim, a to nisam niti cu ikada biti.Koliko god se trudio, uvijek ostaje nesto nerazumljivo, nesto tajno, nesto skriveno velom tajne, kao da stvarno, namjerno neda da se zna, a ja kao malo dijete trazim da znam, da znam sve, ali nemoze se, neda se.I ja idalje trazim, ali nesaznajem, mozda poslije, mozda u slijedecem zivotu.Mozda onaj koji nije svijestan ima drugacije misli za mene, mozda ima druge planove za mene, mozda ima ono sto niko nema, mozda i drugu sudbu.Ko zna to, osim njega samog u akasi nebeskoj, sama sudba se kroji.Eto sada ja dolazim, sada cu ja, a plovim, sada sam u vazduhu, sada sam na zemlji, sada je tunel tu, i ja prolazim, i tu je svestenik, i ima piramidu u ruci i ima svijecnak i govori mi kako sam nasao kraj svoga puta, te kako sam tamo, te kako sam tu i sada je trenutak pravi, da okoncam put svoj dugi, put kroz mrak hladnocu i strah.Sve je laz sve, sve je zavijeno u paucinu vela tajne i kao paucina daje lazni utisak sigurnosti.